Učešće građana u strateškoj proceni uticaja na životnu sredinu?

Postupcima donošenja prostornih planova (republički, regionalni, lokalni, posebne namene), u skladu sa Zakonom o planiranju i izgradnji, prethodi postupak strateške procene uticaja na životnu sredinu. Zakonom o strateškoj proceni uticaja na životnu sredinu uređeni su uslovi, način i postupak vršenja procene uticaja određenih planova i programa na životnu sredinu radi unapređenja održivog razvoja integrisanjem osnovnih načela zaštite životne sredine u postupak pripreme i usvajanja planova i programa. Tokom godina primene ovog zakona, u pravnoj teoriji i praksi definisani su problemi uzrokovani nedovoljno definisanim (nedefinisanim) pravom na pravni lek, neprepoznavanjem zainteresovane javnosti kao stranke u postupku i sl, zbog čega se radi pružanja odgovora na ove, iz sadašnjeg ugla redovne, izazove pribegavalo tumačenju i primeni opštih odredbi zakona koji uređuju upravni postupak i spor. Međutim, do skoro, sama suština ovog postupka, odnosno upravno-pravni karakter postupka strateške procene uticaja na životnu sredinu nisu se stavljali pod znak pitanja. Najnovija praksa Administrativne komisije Vlade Republike Srbije u srpsku pravnu stvarnost uvodi neočekivan, vanredan i veoma opasan stav: Postupak strateške procene uticaja na životnu sredinu nije upravni postupak.

Prema tome, građanima nije dozvoljeno da zahtevaju da se kao ravnopravna strana u postupku uključe i zastupaju svoje interese koji bi možda bili suprotni interesima donošenja nekog planskog akta – na primer za izgradnju mega-rudnika u komšiluku. Zabranjeno bi nam bilo razmatranje spisa koji sadrže projektnu i drugu dokumentaciju, učestvovanje na usmenim javnim raspravama u višestranačkim upravnim postupcima pred organima uprave, kao i podnošenje žalbi i tužbi. Bilo bi to nešto kao „kupovina iz fotelje“, samo ne možemo da kupujemo, nemamo televizor, a i da ga imamo, ukinut je signal. Ali, imamo fotelju! Možemo mirno da ne radimo ništa.

U često postavljanoj poredbi vladavine prava i vladavine „političke volje“, retko bi se mogli pronaći tako snažni primeri prevladavanja ovog drugog. Iako se sam postupak sprovodi pred organom uprave, nadzor nad njegovim sprovođenjem vrše organi uprave i postupak se okončava upravnim aktom, prema „volji“ Vlade Republike Srbije, potpisanoj od strane ministra pravde, postupak strateške procene ipak nije upravni. Rešenje ove jednačine možda leži u sledećem: „volja“ je jednaka „interesu“, a onom interesu koji obično stoji iza ovakvih predmeta nije jednako pravo, pa ni pravo građana da u postupcima učestvuju.
Pokušaj stavljanja strateške procena uticaja izvan okvira oivičenog propisima o upravnom postupku i sporu, i formalnog onemogućavanja ostvarivanja prava građana na delotvorno učešće u postupcima usvajanja planskih dokumenata, po tužbi građana, predmet je spora pred Upravnim sudom.

Advokat Luka Đorđević